ČETVRTA TRADICIJA
|
" Svaka udruga treba biti autonomna, izuzev u pitanjima koja imaju utjecaja na druge udruge, ili A.A. u cjelini." AUTONOMIJA je sama po sebi bezvrijedna riječ. Ali u odnosu na nas ona znači da se svaka A.A. grupa može baviti svojim poslovima onako kako joj odgovara, osim u slučajevima ako se pojavi prijetnja A.A. -u kao cjelini. Sada se nameće isto pitanje kao i na razini Tradicije jedan. Nije li takva sloboda previše opasna? Tijekom proteklih godina iskušavala su se sva moguća odstupanja od Dvanaest koraka i tradicija. To je bilo neizbježno s obzirom da smo u velikoj mjeri skupina koju vode sebeljubivi pojedinci. Kao djeca kaosa, prkosno smo se igrali sa svim vrstama vatre samo zato da bi iz tih igara izišli neozlijeđeni i, mislili smo, mudriji. Ova su velika odstupanja pokrenula vrlo dug proces pokušaja i pogrešaka koji nas je milošću Božjom doveo do pozicije na kojoj se sada nalazimo. Kada je 1946. godine prvi put objavljeno Dvanaest tradicija, osjetili smo određenu sigurnost da A.A. grupa može izdržati napade svakog intenziteta i opsega. Uvidjeli smo da se grupa, kao i pojedinac mora na kraju prilagoditi svakom načelu koje garantira opstanak. Otkrili smo da je proces pokušaja i pogrešaka potpuno siguran. Postali smo u to tako uvjereni da je prvotna verzija A.A. tradicije imala ovu značajnu rečenicu : "Svaka dva ili tri alkoholičara koji su se okupili zajedno mogu sebe nazivati A.A. grupom pod uvjetom da kao grupa nemaju drugih veza." To je, naravno, značilo da smo imali hrabrosti svakoj grupi priznati vlastiti entitet strogo vezan uz njezinu vlastitu svijest kao vodilju akcije. U određivanju ove ogromne količine slobode smatrali smo neophodnim postaviti samo dva bitna orijentira: grupa ne smije ništa učiniti što bi moglo jako povrijediti A.A. kao cjelinu niti se smije vezivati uz nešto ili nekog drugog. Bilo bi zbilja opasno kad bi neke grupe počeli nazivati "mokrima", druge "suhima", neke, pak, "republikancima" , ili "komunistima", a neke "katolicima" ili "protestantima". A.A. grupa se treba držati svog vlastitog smjera, ili je beznadno izgubljena. Apstinencija bi trebala biti njezin jedini cilj. U svim drugim pitanjima postojala je potpuna sloboda volje i akcije. Svaka je grupa imala pravo na pogrešku. Dok je A.A. još bio mlad, formirane su mnoge revne grupe. U gradu koji ćemo zvati Middletown pojavila se vrlo zanimljiva ideja za koju su se građani jako zagrijali. Gledajući u zvijezde, stariji su sanjali o novitetima. Smatrali su da je gradu potreban veliki centar za alkoholizam, koji će kao neka vrsta pilot projekta umnažati A.A. grupe posvuda po svijetu. Za početak će u prizemlju biti klub; na drugom će se katu otrježnjavati pijanci i davati potpora onima u sumnji ; na trećem će se katu provoditi jedinstveni edukacijski projekt. U mašti je blistavi centar trebao imati još nekoliko katova, ali za početak su tri bila dovoljna. To bi sve, naravno zahtijevalo mnogo novca. Vjerovali ili ne, ideja je kod bogatih mještana prošla. No, među alkoholičarima je bilo nekoliko konzervativnih disidenata. Pisali su Zakladi, središnjem uredu A.A.- a u New Yorku, htijući saznati o čemu se zapravo radi. Ovi u Zakladi su shvatili da stari, u namjeri da budu što sigurniji, traže odobrenje kako bi se stvari formalno sredile. No, ta je nekolicina starih bila zapravo uznemirena i skeptična. Promicatelj projekta je svojom elokvencijom otklonio sve strahove, unatoč preporuci Zaklade da ne može izdati nikakvo odobrenje ili povelju, jer se zapravo radi o pustolovini koja A.A. grupu brka s liječenjem i edukacijom, a koja je, kao takva, loše završila i u drugim sredinama. Da bi posve osigurao poslove, promicatelj je organizirao tri udruge i postao njihovim predsjednikom. Svježe obojan novi je centar zablistao punim sjajem. Njegova se toplina raširila gradom. Uskoro su stvari počele zapinjati. Da bi se osiguralo jednostavno i kontinuirano djelovanje prihvaćeno je šezdeset i jedno pravilo. Ali, nažalost, nije trebalo dugo pa da ova blistava scena počne tamnjeti. Vedrinu je zamijenila konfuzija. Ustanovili su da su neki pijanci čeznuli za edukacijom, ali nisu bili sigurni da li su alkoholičari. Deformacije ličnosti drugih su se možda mogle izliječiti posudbom novca. Neki su se orijentirali na klub, ali to je bilo samo radi ublažavanja osamljenosti. Ponekad su brojni znatiželjnici išli na sva tri kata. Neki su počeli na vrhu i stigli do dna, postavši članovima kluba ; drugi su počeli u klubu ; nakon pijanstva su bili hospitalizirani, a potom su napredovali do edukacije na trećem katu. U redu, to je bila prava košnica aktivnosti, ali za razliku od košnice ovdje je vladala zbrka. A.A. grupa kao takva jednostavno nije mogla voditi takav projekt. To se, nažalost, otkrilo prekasno. Onda je došlo do neizbježne eksplozije - nešto poput one kada je u Wombley's Clapboard tvornici eksplodirao parni kotao. Hladni i zagušljivi plin straha i frustracije preplavio je grupu. Kada je nestalo tog zagušljivog ozračja, dogodilo se nešto prekrasno. Glavni je promicatelj projekta Zakladi napisao pismo. U njemu je napisao da traži malo pozornosti i da bi rado govorio o A.A. iskustvu. I tada je učinio još nešto što pripada klasici A.A. - a. Svo je svoje iskustvo stavio na malu karticu, poput one na kojoj se prikazuju golf rezultati. Na izvanjskoj je strani je pisalo : "Middletown grupa # 1. Pravilo # 62" Kad se kartica rastvorila, u oči je upadala samo jedna izazovna rečenica : "Ne shvaćajte sebe tako prokleto ozbiljno." Tako je slijedom Tradicije četiri jedna A.A. grupa iskusila svoje pravo da bude u krivu. Štoviše to je Anonimnim alkoholičarima bila velika usluga, jer su bili spremni ponizno primijeniti lekciju koju su naučili. Uzdigli su se uz smijeh i krenuli dalje na bolje stvari. Čak se i glavni idejni tvorac projekta, stojeći na ruševinama vlastita sna mogao sam sebi nasmijati - i to je pravi vrhunac poniznosti. |
